Borna Peraić nastavlja svoju afričku avanturu biciklom i kad nađe vremena, napiše još koju riječ. Zadnji tekst i prekrasne slike dobili smo 07. svibnja 2007.:



Fez je bilo teško napustiti, a opet, imao sam osjećaj da sam se previše opustio. Također me palilo sve ono što smo isplanirali doseći slijedećih dana. Jedna od tih stvari bila je i velika prepreka i izazov. Mjesta poput Srednjeg Atlasa nisu ostavljala ravnodušnima ni stare narode, pa se jedan dio mitologije odigrao upravo tu, nekoč davno. Čini mi se da smo mi krenuli upravo preko koljena ležećeg titana. Ponovno na jednom od onih teritorija gdje se može svašta očekivati, i od ljudi i od prirode. Prvi dan već imamo nekog retardosa koji trči uz nas uzbrdo da ja više nisam znao što bih nego da mu priuštim aplauz i priznam mu pobjedu u utrci. Dalje u Imouzeru naletavamo na nekog drugog nereprezentativnog Marokanca koji je naprosto tražio nevolje. Hvala Alahu i to je dobro prošlo. Svega toga će biti od sada rijeđe. Službeno ulazimo u berberske vode. Oni su kao starosjedioci, te mahom nomadi ili potomci istih zadržali neku staru mudrost i nevjerovatnu gostoljubivost koja je nakon agresivnih Arapa bila prava okrijepa. Društvo u vožnji nam i dalje prate klinci koji žicaju "stilo" tj. olovke i bombone i novac (baš tim redom), a mi podjelili sva pisala još odavno, bombona nemali, a novac je bio nama potreban kao i njima, pa smo i mi njih ponekad iznapadali da nam daju štogod i stvarno bi upalilo:).
Dakle uzbrdice i "šuti i vozi" rutina.

Vozimo mi tako kad odjednom skužim da sve djeluje kao da smo u Alpama, brzaci, planinska jezera, kućice u švicarskom stilu, a na samom vrhu nam se smješi poznata faca s jumbo plakata. Kralj Mohammed VI imam osjećaj da bi i on Iku i mene već prepoznao koliko mi se njegovo lice udomaćilo u mozgu. U gradiću Ifraneu smo. Jedan novi Mohamed koji nam se pridružio na zasluženoj pauzi na čaju, upućuje nas sporednom cestom kroz Mishliffen (pravo afričko ime jel?). To mjestašce će biti posljednje mjesto za opskrbu hranom i vodom prije 100km udaljenog Midelta. Zanimljivo je bilo i to da je Mishliffen inače i ski-resort naselje koje je ove sezone ostalo bez posla kako nije bilo snijega. Susrećemo na istome čaju i brkatog Njemca Klausa, a taj se baš spustio iz smjera u kojem mi idemo i donosi dobre vijesti. Crn k'o cigo svjedočio je o toplom i suhom podneblju koje nas je očekivalo nakon prelaska preko masiva. Nakon rastanka i izmjene iskustava, Ika i ja sjedamo na pile i hitamo prema samitu. Klaus nam je njemački precizno objasnio put do Mishliffena, što je vožnju učinilo dosadno predvidivom, a opet bilo je poput riješavanja zadataka koje je on nanizao za nas. Sjećam se poslijednje serpentine koja se u svoj svojoj dugoj dugačkosti i strmosti vidjela kao na dlanu i sjećam se kako smo i Ika i ja posezali za kamerama i snimali krajolik nama iza leđa nad koji se nadvio oblak sličan onome u filmu Independance day. U ovakvim trenutcima ti ništa nemože biti teško, u razini oblaka, pri vrhu i sam se osječaš kao titan. Samo neka dođe jos koja uzbrdica, mi takve jedemo za doručak hehe.

U društvu par šlepera Ika i ja se sastajemo na vrhu, tu se cesta slomila i otvorio se do tada sakriven pogled na visoravan. JEA! Hladno je, puše vjetar, a onaj vanzemaljski oblak koji smo snimali još dolje je upravo i sam došao do našeg vrha. Sjećam se trenutka dok sam snimao jedno zrno leda koje je bilo sletilo iz te zračne mase baš na moj karimat i kako sam počašćen tim malim biserom objašnjavao sestri kako to moram dokumentirati jer neću sam sebi vjerovati da sad nakon kišne zime u Europi, u Africi u proljeće može bit snijega tj. leda. Dobro, možda je čak i taj planinski zrak utjecao na moju euforiju. Prijedlog da se ušatoriramo u sumarku pokraj ceste na 2km od Mishliffena oboje smo predložili:) i prihvatili. Postajalo je sve hladnije i mračnije, a ponajviše zbog onog oblaka. To je nas više i palilo da utvrdimo logor, pokrijemo bicikle. Ja sam inzistirao na gozbi koja se neće desiti jer je, isprva, slaba kišica koja je svo drvo natopila meni učinila nemogućim potpalu vatrice. Sjetim se ja onog britanca koji na telki radi čuda u svim nemogućim uvjetima što se tiče preživljavanja u divljini, no ne pomaže, nije lako. Onda sam pokušavao s beskrajnom strpljivošću, dok me nije u šator potjerao prolom oblaka.

Ikina vreća nije baš dobro držala toplinu, pa se obukla u sve što smo imali, a ja se smrznuo tek kasnije tokom noći. Kiša koja u stvari nije ni bila kiša je padala cijelu noć. Vjetar također, da bi nastavio i ujutro. Dakle budimo se u predivno snježno jutro. Euforija (i dalje:). Kad smo se nakon par minuta počeli pothladjivati, spakirali smo svu opremu koja je sva bila mokra i neupotrebljiva za slijedeće noćenje. Krenuli smo, napokon, u prvom hotelu ili bircu ćemo sve probat posušit. Mishliffen je bio prazan. Dovraga, baš smo išli na sve ili ništa, to se tako ne radi. Odluka pada da vozimo dalje...tako bismo trebali ispasti na glavnu cestu, a otamo ćemo vidjet. Ovo je zbilja bila ozbiljan situacija gdje nam vjetar nije omogućavao da se krećemo nego brzinom puža po toj ravnici, a ruke nismo već neko vrijeme osjećali. Jedan kombi je stao, dignut palac svugdje pali, ali vozač je nudio da ne bez bicikala prebaci u smjeru koji nam nije odgovarao i to za 50 eura. Kad smo odbili, onda je još tražio nešto da mu damo zato što je stao. Želio sam ga izbosti sigama koje su visile s mene. Bijes nas grije i daje dozu prgavosti. Isfurat ćemo mi to pa di puklo. Drago mi je bilo da smo se oboje složili. Ika iz dana u dan probija svoje granice, tj. ono što je smatrala svojim granicama (Bože, sjećam se kakva je bila kad je tek došla, eee...). Svaki prijevoj je otkrivao sve više i više vjetrometine bez dobrih vijesti kojima bih mogao Iku iznenaditi, samo da ne odustane. Nakon sigurno sat vremena guranja mećave, izbijamo na magistralu, a na raskršću L'Albergue. Tu se grijemo na 8 stupnjeva, a vlasnik konaćišta nas hrani i poji. Veli, sinoć je bilo -8. Na cirka 2000mNm smo, snijeg je sve iznenadio. Kratki s lovom, opreme mokre i bez informacije o daljnjem razvoju vremena, te 100km od slijedećeg naselja, prihvaćamo prijedlog našeg domaćina da nam pozove bus. Bus dolazi, nakon par sati, vrijeme se nije poboljšalo. Iz stare makine istrčavaju dvojica muškaraca i penju se na krov. Više ih ne vidimo od snježne mase. Ruka visi sa krova, požuruje, dodajem jedan po jedan bicikl, a Ika već fura brdo bisaga i torbi u bus. Silaze momci i svi krećemo.

Unutra svira mjuza, nešto kao cajke, ali na arapskom. Pokušavamo ugledati majmune kroz prozor, trebalo bi ih biti, ali ih je valjda sve ovo otjeralo. Sole ne diže babushu s papučice za gas, a cesta mokra i što je najbolje ide nizbrdo. Najbolji dio nakon svakog uspona, a mi u busu, argh. Nakon čuku i po vožnje, izlazimo u Mideltu, tu nije tako strašno. Ika se već raspituje za hotelski smještaj, a ja dobio granulom pred pol sata. Bilo je i vrijeme. Opet upoznajemo Mohameda. Vodi nas u francuske rudnike, kod sebe doma, kod drugih ljudi doma:). Preporučio mi je i zubara, pa sam i to išao probati. Tip u civilu, klješta, "šarafciger" i zapljuvani krvavi lavabo. DERI!! Tada nakon dvije neprospavane noći objeručke sam prihvatio tu uslugu.

Jedan dan smo čak i završili u berberskoj obitelji, s glavnim motivom da meni (čisti eksperiment) pronađemo ženu. Možda nije OK tako se igrati s nečijim običajima ili osjećajima, ali bilo je zabavno i njima i nama. Cura je spremila nekoliko opakih kuskusa na slatko i na slano, a Iku iliti Azizu su ko barbiku žene oblačile i šminkale. Poslije mi je na moj upit Mohamed odgovorio da se ne brinem jer konačni ishod je uspješno ili neuspješno sklopljen posao, oni to tako gledaju, pa nit su sretni niti nesretni. A cura, da sam ja i pristao, morala bi nabaviti neki bicikl i krenuti s nama (i još bih imao 3 žene fore, kvragu nije to i tako loše:).