U Turbo sportu naći ćete i opremu za borilačke sportove, posebno smo dobro opremljeni za boks i karate. Rukavice, vreće te razni štitnici (za glavu, zube, koljena, zglobove...) vaš će trening učiniti sigurnim, neovisno jeste li rekreativac ili ozbiljan sportaš.
BOKS
Boks kao sport često je bio predmetom kritika onih koji smatraju da taj sport prije svega potiče agresivnost te da je u osnovi vrlo grub i opasan sport koji nije ništa više od legalizacije ulične tuče. Pristalice boksa tvrde da je riječ o plemenitoj vještini te da boksač iako direktno napada protivnika ujedno prema njemu gradi i duboko poštovanje i sportski duh te da je bolje agresivnost prakticirati u sportu nego u drugim područjima ljudskog života i rada.
Boks je borilački sport u kojem se protivnici približne tjelesne težine (razlika od 1-1,5 kg) udaraju šakama na kojima su podstavljene rukavice. Borba se odvija u ograđenom pravokutnom ringu. Postoji "amaterski" i "profesionalni" boks. U amaterskom boksu se koriste kacige za zaštitu boksača i teže rukavice za manje tjelesne povrede dok se u profesionalnom boksu koriste lakše rukavice i ne nose se zaštitne kacige. Amaterski boksači boksaju 4 runde po 2 minute, a profesionalci 3-12 rundi po 3 minute. Može se pobijediti nokautom (eng. knock-out), tj. kada se protivnik nakon što je bačen na tlo od jednog udarca ne uspije ustati u roku deset sekundi, zatim tehničkim nokautom, tj. kada jedan borac sruši drugoga tri puta u toku jedne runde, potom predajom borca (trenera) ili pak pobjednik se određuje odlukom sudaca poslije dogovorenog broja rundi na osnovu broja bodova. Svjetska boksačka organizacija je AIBA.
Kroz povijest su borbe dvoje ljudi šakama radi dokazivanja premoći i snage poznate od samih početaka civilizacije. Pravila su se pri tome bitno mijenjala, od načina i trajanja borbe, korištenja rukavica, načina suđenja itd. Često su te borbe bile brutalne pa čak i smrtonosne. Prva boksačka pravila novijeg doba potječu iz Londona, gdje su u 18. stoljeću zabilježena pravila koja su definirala prostor za borbu, zabranjivala udarce glavom te udarce ispod pojasa i sl. Godine 1867. je IX. markiz od Queensberrya objavio sistematizirana pravila borbe po ugledu na ta Londonska pravila te se danas ta 'Queensberry' pravila smatraju prvim službenim boksačkim pravilima. Ta su pravila propisala runde trajanja tri minute, propisala veličinu ringa, zabranila udarce ispod pojasa i druge nesportske udarce, te donijela glavninu pravila koja vladaju i danas u boksačkom svijetu.
Osnovna boksačka oprema su boksačke rukavice i bandaže za ruke. Bandaže su zavoji kojima se oblaže šaka da se učvrste kosti i spriječi ozljeda prilikom udaraca, a rukavice dijelom amortiziraju udarac i sprječavaju ozljede kao što su ogrebotine i sl. Rukavice imaju propisanu težinu za natjecanja po pravilima pojedine boksačke federacije.
Borba se odvija u ograđenom ringu, propisane veličine ovisno o federaciji. Boksači u amaterskom boksu moraju biti odjeveni u sportski dres te nositi boksačku zaštitnu kacigu, koja ima funkciju sprječavanja jačih ozljeda. Ipak, kaciga ne štiti od činjenice da je prilikom udarca mozak udarenog boksača izložen kontuziji, odnosno udaranju o stijenke lubanje zbog potresa glave. Također, kaciga ne štiti bradu boksača koja je također izložena direktnim udarcima. Boksači u profesionalnom boksu ne nose kacige, niti moraju imati dres na gornjem dijelu tijela, već su najčešće iznad pojasa nagi.
Osnovni cilj boksačke borbe je zadati što više udaraca protivniku, a pri tome primiti ih što manje. Dobro plasirani snažni udarci mogu protivnika i oboriti s nogu. Protivnika na podu nije dozvoljeno udarati, već on dobija vrijeme od 10 sekundi za oporavak i eventualni nastavak borbe. Udarci su dozvoljeni samo u gornje dijelove tijela, iznad pojasa, i to samo s prednje strane. Svaki dobro plasirani udarac se boduje te ti bodovi u slučaju da oba borca dočekaju kraj zadnje od predviđenog broja rundi na nogama, određuju pobjednika. Boksački meč najčešće prati više sudaca, jedan u ringu koji osigurava poštivanje pravila za vrijeme borbe te tri ili više njih (najčešće neparan broj, da se izbjegne podijeljena odluka) oko ringa koji prate borbu i boduju udarce. Meč se odvija u rundama od tri minute. Broj rundi varira, u amaterskom boksu se boksa u tri runde, a u profesionalnom od 5 do 12 rundi.
Neki od poznatih hrvatskih boksača: Damir Škaro (1988. u Seulu osvaja brončanu olimpijsku medalju), Željko Mavrović (boksački prvak Europe tri godine za redom od 1995. do 1997 g.), Stjepan Božić koji je svjetski prvak u kategoriji do 76 kilograma...
KARATE
Karate je japanska borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Riječ karate na japanskom jeziku znači prazna ruka. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu. Karate je posebno poznat kao udaračka borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela, posebno ruke, noge, laktove, koljena...
Karate je japanska borilačka vještina i na japanskom znači ''prazna šaka''. Karate je posebno poznat kao udaračka borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela, a posebno ruke, noge, laktove, koljena itd. Moderni karate se obično dijeli na tri dijela: Kihon, Kate i Kumite. Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup točno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena (dogovori se unaprijed koji će se izvesti udarac i kojim blokom se blokira taj udarac). U vježbanju se mogu primjenjivati određena oprema kao naprimjer vreća za udaranje, fokuseri, utezi itd.
Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao ''18 načina lo-hama''. Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao''devetogodišnje gledanje zida'' i vježbe samoobrane.
Najrašireniji stilovi karatea su: Shotokan, Uechi ryu, Shito ryu, Wado ryu, Goju ryu, Kyokushin.
U Zagrebu je 1957. godine osnovan Judo klub "Kata". Kao i u većini europskih klubova tako i u Judo klubu "Kata" vježbao se karate čiji članovi su bili Berislav Jandrić, Emin Topić, Žarko Modrić, itd... Korejski trener Trin Tan Tana prvi je demonstrirao karate vještinu u Hrvatskoj 1960. godine u dvorani Akademskog judo kluba "Mladost" u Zagrebu.
Prvi japanski instruktor koji je održao seminar u Hrvatskoj bio je Tetsui Murakami 1964. godine, a za njime su slijedili Yoshinao Nanbu (1967.), Tatstuo Mochizuki (1969.), Hanshi Chojiro Tani (1969. i 1970.), Yashuhiro Suzuki (1971.), Satoru Hanai (1972.), Taijji Kasse (1973.) itd.
Prvo timsko natjecanje u Hrvatskoj održano je 1971. godine u Ogulinu. Pojedinačno Prvenstvo Hrvatske 1972. godine održano je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu i ŠD "Trešnjevka". U Splitu je 1968.godine održano prvo međunarodno natjecanje "Kup Jadrana". U sklopu natjecanja je održan i drugi europski međunarodni sudački seminar (EKU) na kojemu su za sudačka zvanja položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić. Gost natjecanja bio je predsjednik Europske karate unije (EKU) Jacques Delcourt.
Reprezentacija Hrvatske imala je svoj prvi nastup u Zagrebu 1972. godine protiv reprezentacije Austrije. U Zagrebu je 1972. godine održan prvi republički sudački seminar na Fakultetu za fizičku kulturu a predavači su bili Berislav Jandrić i Radomir Potrebić.
Prvi trenerski seminar održan je na Badiji 1975. godine u organizaciji Fakulteta za fizičku kulturu iz Zagreba, a prvo antropološko mjerenje, mjerenje snage, izdržljivosti i brzine hrvatskih reprezentativaca provedeno je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu u Kačićevoj ulici 1974. godine.
Prvi nosioci DAN -ova, crnih pojaseva u Hrvatskoj bili su Berislav Jandrić i Žarko Modrić koji su kasnije dodijelili DAN-ove ostalim karatistima diljem Hrvatske.
Od sredine sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina nastupili su crni dani za hrvatske karatiste. Dominantnu vlast u hrvatskom karateu imale su osobe koje su radile protiv interesa hrvatskog karatea, hrvatskih natjecatelja, sudaca i klubova. Formiran je i ilegalan savez. Osnivači ilegalnog saveza su bili disciplinski kažnjeni, a neki su se prestali baviti karate sportom.
Početkom domovinskog rata 1991. godine formiran je krizni stožer u sastavu Berislav Jandrić, Branimir Kuleš, Želimir Feitl itd. Prvi predsjednik novoimenovanog Hrvatskog karate saveza bio je Branimir Kuleš, a Berislav Jandrić bio je predsjednik Sudačke komisije.
Slijedila je borba za afirmaciju hrvatskog karatea u svijetu, jačanje hrvatske karate organizacije i izbacivanje iz te organizacije svih koji do 1991. nisu radili u interesu hrvatskog karatea.
Hrvatski karate savez primljen je u Europsku karate uniju 1992. godine u Nizozemskoj (Den Bosch), a u Svjetsku karate uniju (WKU) iste godine u Španjolskoj (Grenada). Od osamostaljenja Hrvatske, karate je računajući europska i svjetska prvenstva najtrofejniji hrvatski sport. Hrvatski karate savez je na kongresu Europske karate federacije održane u Bremenu 2003. godine dobio organizaciju Seniorskog europskog prvenstva 2009. godine. U Rijeci je 2004. godine održano Europsko kadetsko i juniorsko prvenstvo. Na kongresu Europske karate federacije (EKF) na Tenerifima 2005. godine Stjepan Čelan izabran je za člana Izvršnog odbora (EKF Directing Committee - Executive Board).
povratak