Najrašireniji vodeni sport je plivanje. Plivanje je aktivnost kretanja živih bića kroz vodu koja uključuje održavanje na površini vode i kretanje u željenom smjeru. Plivanje je omiljena rekreativna aktivnost ali i natjecateljski, štoviše olimpijski sport u više disciplina. Iz povijesti je poznato da je čovjek od davnina koristio različite tehnike plivanja kao način prelaska vodenih prepreka.
Uz plivanje najčešće vežemo ronjenje, ili plivanje pod vodom, koji nam služi kao rekreativna zabava, edukativan hobi, ali i ekstreman sport.
Sve popularniji sport vezan uz vodu je jedrenje. Jedrenje je umijeće upravljanja jedrilicom tj. plovilom na vodi pokretanog isključivo snagom vjetra. U početku korišteno kao osnovna vještina potrebna za upravljanje ratnim, trgovačkim i turističkim brodovima s pojavom parnog stroja te kasnije drugih vrsta motora gubi gospodarsku važnost. Danas je jedrenje za većinu ljudi rekreacija i zabava, ali i natjecateljski sport.

PLIVANJE

Plivanje je aktivnost kretanja živih bića kroz vodu koja uključuje održavanje na površini vode i kretanje u željenom smjeru. Za razliku od ronjenja kod kojeg se kretanje odigrava potpuno ispod površine vode, kod plivanja je moguće normalno disanje, odnosno održavanjem na vodi plivač osigurava da je organ za disanje, kod čovjeka nos i usta, iznad vode prilikom udisaja. Plivanje je omiljena rekreativna aktivnost, ali i natjecateljski šport. Iako je plivanje vrlo zdrava aktivnost, ukoliko plivač ne procijeni dobro svoju vještinu i pripremljenost te ne uvaži uvjete na vodi (moru, jezeru, rijeci i sl.) postoji stalna opasnost od utapljanja te su stoga nužne mjere opreza.
Iz povijesti je poznato da je čovjek od davnina koristio različite tehnike plivanja kao način prelaska vodenih prepreka. Zanimljivo je da većina sisavaca ne mora posebno učiti plivati te da je čovjek jedno od rijetkih bića koje mora plivanje ''učiti''. Razlog je u tome što većina životinja u vodi jednostavno ponavlja pokret kretanja s kopna (hod), te na taj način pliva, kao što to radi na primjer pas. Čovjek s druge strane ne može ponoviti svoj uspravni hod u vodi, već mora naučiti koristiti se i rukama te pravilno disati. Ipak, poznato je da vrlo mala djeca gotovo instinktivno znaju plivati. Plivanje je poznato od davnina ali tek na mozaicima ranih istočnih civilizacija nailazimo na njegove prve predstave. Vještinu plivanja poznavali su stari Asirci i Egipćani. Grci su pridavali pažnju plivanju kao dijelu općeg obrazovanja (poznata je izreka "sramota, ne znaš ni pisati ni plivati") dok su Rimljani plivanje smatrali vojničkom vještinom. Prvo pisano djelo o plivanju potječe iz 1538. godine (na latinskom jeziku). Od tada pa do kraja 18. stoljeća slijede mnoga djela o plivanju i njegovom značaju u tjelesnom odgoju. Prvo plivačko društvo nastalo je u Upsali (Švedska) 1796. godine, a polovinom 19. stoljeća započinju i prva natjecanja i dolazi do razvoja plivačkih stilova.
Kao sport plivanje je u programu Olimpijskih igara od prvih modernih igara 1896. godine u Ateni, što govori da je plivanje kao sport već tada bilo itekako razvijeno. Nastupalo se u disciplinama na 100 m i 1500 m slobodnim stilom za muškarce.
Danas u natjecateljskom plivanju razlikujemo četiri osnovna stila:
Slobodni stil - iako je riječ o disciplini koja u osnovi pokriva bilo koji stil, u praksi je to najčešće kraul. Razlog je taj što je kraul najbrži stil kojim se ostvaruju i najbrža vremena na svim dionicama iako plivač na natjecanju u ovoj disciplini može, ako želi, plivati i neki od drugih stilova. Zbog brzine se svi natjecatelji odlučuju za kraul. Kod kraula se izvode naizmjenični zamasi lijevom i desnom rukom, a plivač je u položaju licem prema dolje paralelno s površinom vode. U isto vrijeme, naizmjeničnim udarcima nogama sinkroniziranim sa zamasima ruku kretanje se podržava i pospješuje. Plivač pritom najčešće udah izvodi zakretajući glavu udesno ili ulijevo i između dva zamaha rukom uzme zrak, dok izdah obavlja u vodi.
Plivački stil "crowl" (kraul) popularizirao je, iako ga, naravno nije "izumio", američki plivač, Havajac Duke Paoa Kahanamoku, trostruki Olimpijski pobjednik Igara 1912. i 1920. godine. On je, također, "otac" još jednog popularnog sporta: surfanja!
Leđni stil - ovaj stil je u osnovi obrnuti kraul; plivač i dalje koristi naizmjenične zamahe lijeve i desne ruke te nogu, ali je ovaj put okrenut licem prema gore, dakle u položaju kao da leđima leži na vodi. Ovo je jedini stil kad plivači startaju iz vode.
Prsni stil - kod ovog stila izvode se pokreti objema rukama prema naprijed uz ograničenje da laktovi moraju biti ispod vode. Pokreti nogu su sinkronizirani s pokretima ruku, no za razliku od ostalih stilova noge također rade zajedno, u pokretu koji podsjeća na žablje plivanje. Ovo je najstariji i najsporiji stil plivanja koji zahtijeva veliku snagu nogu i ramena.
Leptir ili delfin - vrlo atraktivan stil plivanja kod kojeg je osnovni zahtjev da ruke rade sinkronizirano, a laktovi ovaj put ne moraju biti ispod vode tijekom zaveslaja. Općenito se ovaj stil smatra tehnički najzahtjevnijim i najtežim za izvođenje te zahtijeva osim snage ramena i veliku snagu leđa i nogu.

Plivanje je standardni olimpijski sport od početka modernih Olimpijskih igara. Osnovna podjela plivačkih natjecanja je pojedinačno plivanje te štafete.
Za plivanje nije potrebna gotovo nikakva posebna oprema; plivač može krenuti u plivanje potpuno nag, što je uobičajeni način ponašanja nudista. Ipak, češće se sreću plivači opremljeni plivačkim kostimima, koji su se ovisno o modnim kretanjima kroz povijest bitno mijenjali oblikom, materijalima i općenito izgledom. Danas su najuobičajeniji jednodijelni kostimi usko pripijeni iz tijelo od laganih rastezljivih materijala te isti takvi dvodijelni, koji se često nazivaju i bikini. Samopouzdane djevojke i žene će na manje konzervativnim plažama često izostaviti gornji dio bikinija te tada govorimo o toples varijanti (od engleskog top less ili gore bez) odnosno monokiniju. Natjecatelji na sportskim natjecanjima u želji da postignu što manje trenje tijela kroz vodu (i time naravno čim bolju brzinu i kranji rezultat) koriste specifične plivačke kostime od posebnih materijala, koji ponekad tijesno prekrivaju cijelo tijelo pa i glavu na principu kapuljače.
Uz plivački kostim, plivači koriste i plivačke naočale, koje omogućavaju lagodnije gledanje o vodi.
Plivanje je kao sport prisutno u Hrvatskoj od samih početaka modernog sporta. Prema natjecateljskim rezultatima, Hrvatska nije velesila u svjetskim okvirima, ali je određen broj natjecatelja ipak ostvario najviše domete. Osvajači olimpijskih medalja iz Hrvatske do sada su Đurđica Bjedov i Duje Draganja.

RONJENJE

Danas se ne može sa sigurnošću utvrditi kada se ronjenje prvi puta pojavilo, ali postoje neki dokazi da je to bilo 5000 godina prije Krista. Prvi materijalni trag postoji na asirskom reljefu i iz godine 885. p.n.e., a rani je i autentičan zapis u rukopisima grčkog povjesničara Herodota. Ronjenje je također bilo motivirano vojnim razlozima, te su tako ronioci Aleksandra Velikog u luci Tir nakon opsade 332. p.n.e. uklanjali prepreke. Najvažniji posao ronilaca u prošlosti bio je spašavanje tereta s potonulih brodova i o tome postoje pisani podaci. Već tijekom prvog stoljeća prije Krista, posao je bio tako dobro organiziran i ronioci su bili svrstani u platne razrede po kojima su razlike u naknadama ovisile o dubini ronjenja. Ronilo se isključivo na dah, a obuka je započinjala još u djetinjstvu. Kamenje se upotrebljavalo umjesto utega, ronilac bi bio vezan konopcima, a uranjao bi do 31 metar ispod površine.
Ronjenje je danas jedan od sportova koji se najbrže širi svijetom, a oduvijek je postojala čovjekova želja da se spusti ispod površine mora, jezera, bilo u svrhu spašavanja, lova, rekreacije ili u vojne svrhe.
S vremenom su ljudi tražili na koji bi način mogli ostati što duže ispod površine pa se u početku počelo služiti trstikom, a krajem 16. stoljeća napravljen je prvi veliki korak i izumljeno je ronilačko zvono s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima okomito u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar stijenki zvona. Prvi podaci o takvom zvonu datiraju iz 1531. godine.
Osamdesetih godina 17. stoljeća Amerikanac William Phipps upotrebljavao je sustav "majke i kći" zvona, koja su roniocima omogućavala pristup prema nekoliko izvora zraka, a godine 1690. engleski je astronom Edmond Halley dizajnirao zamršeni sustav po kojemu se količina zraka u zvonu nadopunjavala tako što je dovod zraka bio povezan manjim zvonima, koje su bile smještene niže od njega. Kada je sustav bio namješten, otvarao bi se venitl na posudi i viši je tlak koji je djelovao na posudu (zbog veće dubine) tjerao svježi zrak prema ronilačkom zvonu. Halley je, zajedno s još četvoricom, proveo sat i pol na dubini od 18 metara u rijeci Temzi, prikazujući djelotvornost svog izuma. Englez John Lethbridge je 1715. godine razvio "ronilačku omotnicu" u kojoj je ronilac boravio unutar "bačve zraka", omotane kožom, sa staklenim otvorom za gledanje i dvama otvorima za ruke s vodootpornim rukavima. Lethbridge je pisao da je s njegovom opremom bilo moguće raditi na dubini od 18 metara i u trajanju od 34 minute. Ipak i ta je ronilačka oprema imala ista ograničenja kao i ronilačko zvono, nije bilo moguće manevriranje i nedostajala je mogućnost kontinuirane opskrbe svježim zrakom.
Augustus Siebe je zabilježen kao izumitelj prve praktične odjeće za ronjenje, iako je u to vrijeme nekoliko izumitelja eksperimentiralo sa sličnim ronilačkim inovacijama, s obzirom da je vađenje predmeta s potonulih brodova bilo unosan posao i omogućavalo je kontinuirani rad na novim izumima. Do 1840. godine Siebe je razvio i djelotvoran ventil za disanje koji mu je omogućio uporabu vodootpornog odijela za cijelu dužinu tijela, poznato kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo (Siebe's Improved Diving Dress). Ono je izravni prethodnik današnjeg standardnog odijela za duboke vode s površinskom opskrbom zraka. S obzirom da su ronioci počeli sve više vremena provoditi u dubinama pojavila se i nova bolest.

U početku se dekompresijska bolest nazivala cassions disease, jer je njezino pojavljivanje bilo vrlo učestalo među kesonskim radnicima, koji su radili na projektima iskopavanja temelja za most ili konstrukcija dionica tunela. Kesoni (francuska riječ za sanduk) su konstantno ispunjavani komprimiranim zrakom, a omogućili su radnicima u osmosatnim ili dužim smjenama suhe uvjete za rad pod vodom. Što je bilo više projekata za rad pod vodom, to je bolest poprimala šire razmjere. Francuski je fiziolog Paul Bert proveo opsežno istraživanje dekompresijske bolesti i 1878. godine ustanovio da udisanje zraka pod pritiskom oslobađa dušik koji se širi po krvi i tjelesnom tkivu. Ukoliko se pritisak naglo oslobodi, dušik se vraća u plinovito stanje brzinom koja je prevelika da bi izašao iz tijela na normalan način. Kao posljedica toga se po cijelom tijelu formiraju mjehurići dušika, koji uzrokuju bolest koju su ronioci do tada povezivali s kostoboljom. Bert je preporučio radnicima i roniocima da se sporo dižu prema površini i nakon toga je došlo do bitnog poboljšanja zdravlja i smanjenja broja nesreća. Paul Bert je također otkrio i da se utjecaj dekompresijske bolesti može otkloniti povećanim tlakom i to je otkriće 1983. godine uvjetovalo konstrukciju prve dekompresijske komore u Americi, koja je bila upotrebljavana pri konstrukciji tunela ispod rijeke Hudson između New Yorka i New Jerseya.
Tek šezdesetih godina tehnologija se razvila i omogućila nastanak ronilačkog odijela koje je moglo izdržati utjecaj tlaka, a ipak toliko fleksibilno za uporabu. Prva takva odijela poznata su pod nazivima Jim Suit i Newt Suit. S proizvodnjom autonomnog ronilačkog aparata (self-containted underwater breathing apparatus, skraćeno Scuba) dobila se kompletna oprema i ronjenje je napokon postalo neovisno kretanje pod vodom. H.A. Fleuss je godine 1878. razvio prvi ekonomski isplativ autonomni ronilački aparat, Scuba zatvorenog kruga. Upotrebljavao je 100%-tni kisik, a tada se još nije znalo da 100%-tni kisik postaje otrovan kada se udiše pod tlakom. Prije početka Prvog svjetskog rata dodan je modificirani regulator, a razvili su se ronilački spremnici s kapacitetima držanja kisika na više od 200 bara. Uz takve je izmjene Fleussov autonomni ronilački sustav zatvorenog kruga postao standardna oprema za ronioce Kraljevske mornarice.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata rabio se sustav zatvorenog kruga, ali su dva Francuza, kapetan Jacques-Yves Cousteau i inženjer Emile Gagnan, radili na razvoju Scuba sustava otvorenog kruga, pridonjevši razvoju prvog sigurnog i u potpunosti djelotvornog autonomnog ronilačkog aparata otvorenog kruga. Upravo su oni razvili prvi aqualung koji je Cousteau uspješno upotrebljavao za spuštanje do 60 metara dubine bez ikakvih posljedica.

JEDRENJE

Jedrenje je umijeće upravljanja jedrilicom, tj. plovilom na vodi pokretanog isključivo snagom vjetra. U početku korišteno kao osnovna vještina potrebna za upravljanje ratnim, trgovačkim i turističkim brodovima s pojavom parnog stroja te kasnije drugih vrsta motora gubi gospodarsku važnost. Danas je jedrenje za većinu ljudi rekreacija i zabava, te vrlo popularan i raširen sport.
Krovna organizacija za jedrenje u Hrvatskoj je Hrvatski jedriličarski savez.
Jedrilica ili drugo plovilo na jedra se kreće po vodi pokretana snagom vjetra. Još od rane poznate povijesti ovaj je način transporta na vodi bio vrlo važan u ribarstvu, trgovini i ratovanju. Od transporta kamena za potrebe gradnje egipatskih piramida u staro doba pa do čuvenih pomorskih bitaka kao što je bitka kod Trafalgara jedrenje je bila važna ili čak presudna vještina.
Kasnije kroz povijest je jedrenje gubilo gospodarsku važnost, ali je i dalje ostao vrlo raširen način kretanja po vodi. Iako u osnovi vrlo jednostavnih principa, jedrenje nije niti izbliza jednostavno kakvim se čini. Umjeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, savladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno.
Najstarije društvo sportskog jedrenja je Water Club of Cork koje se nalazilo u gradu Corku na jugoistoku Irske. Klub je osnovan 1720. godine te djeluje i danas. Najstariji zapis o regati potječe iz godine 1749. kada je održana regata između Greenwicha i Norena na rijeci Temzi. Kao početak organiziranih jedriličarskih regata uzima se godine 1775. kad je osnovan Thames Club Cumberlan Fleet.
Povijesni dan za svjetsko jedriličarstvo je 1.6.1815. godine kad se grupa engleske gospode našla u Thatched House Taveru u St. James˙s Street u Londonu s ciljem okupljanja ljubitelja jedrenja. Pod predsjedanjem lorda Granthama, 42 jedriličara su osnovali Yacht Club (što je prvi put da su te dvije riječi spojene zajedno). Iako je osnovan u Londonu, klub je premješten u luku grada Cowesa na otoku Wight. 1817. godine engleski princ ih je počastio svojim članstvom, a 1820. godine kad je postao kralj George IV., klub je preimenovan u Royal Yacht Club s pravom vijanja ratne zastave. Tako je Engleska preuzela primat u jedriličarstvu u Europi od Nizozemske gdje su nastale prve jedrilice za sport i razonodu.
U SAD je službeni početak rada jedriličarskih klubova bio 30.7.1844. godine kada je 9 jedriličara na čelu s John Cox Stevensom osnovalo New York Yacht Club (NYYC). Prvu službenu regatu u Americi NYYC je organizirao u srpnju 1845. godine na ruti kroz New York. Za ovu regatu NYYC je odredio pravila hendikepa.

1890. godina je bila vrlo značajna za jedriličarski sport u Hrvatskoj i Dalmaciji. Te je godine osnovan prvi veslački i jedriličarski klub "Adria" u Splitu. Klub je djelovao do 1928. godine. Datum osnivanja kluba je bio 20. srpnja 1890. godine . Klub je osnovao dr. Petar Kamber koji je bio javni bilježnik u Splitu. Putem tiska građani Splita su obavješteni o radu kluba i na pozivu za učlanjenje u klub od 11.8. 1890. klub se naziva "Rowing & Yachting Club Adria". Poslovni jezik kluba je bio engleski - pour egalite - zbog jednakosti jer su članovi bili većinom iz imućnih talijanskih i hrvatskih obitelji te su se primali članovi samo iz određenih društvenih krugova! To je i dovelo do sportskog neuspjeha i raspada kluba.

Jedriličarska natjecanja se nazivaju regate. Cilj natjecanja je proći zadanu stazu u što kraćem vremenu. Svaka regata se dogovara na određenom regatnom polju, za propisanu klasu jedrilice dozvoljene za to natjecanje. Na nekim ragatama istovremeno se natječu jedrilice različitih klasa, ali se njihov nastup boduje odvojeno.
Jedriličarska natjecanja se održavaju u svim klasama, u rasponu od malih jedrilica za jednu osobu pa do velikih jedrilica s posadama od 10-20 članova. Za sudjelovanje na nekim regatama, kao što je "America's Cup" ili regata "Sydney-Hobart" potrebno je osigurati znatna financijska sredstva za izgradnju broda, dok s druge strane postoje natjecanja standardiziranih jeftinih i jednostavnih malih jedrilica koje si gotovo svaki jedriličarski klub može priuštiti. Što se tiče regatnog polja, većina regata se održava blizu obale na polju označenom bovama, ali ima i regata izdržljivosti kada natjecateji moraju proći cijele oceane ili čak oploviti svijet.
Sportskim jedrenjem upravlja Međunarodna jedriličarska federacija (ISAF, što je kratica od engleskog naziva International Sailing Federation). ISAF objavljuje i propisuje pravila natjecanja, zadane tehničke parametre jedrilica za pojedine klase itd.
Jedriličarske klase se određuju po: duljini plovila, kvadraturi, broju i obliku jedara, broju i duljini jarbola, broju trupova plovila (osim standardnih plovila s jednim trupom postoje i plovila s dva trupa ili katamarani, te plovila s tri trupa ili trimarani), broju posade itd.
America's Cup je jedna od najpoznatijijih i najcjenjenijih jedriličarskih regata. Povijesna godina je 1851. kada je 170-tonski škuner "America", član New York Yacht Club-a, bio pozvan na sudjelovanje u Nacional Cupu kojeg je dodjeljivala engleska kraljica. Iako je prejedrila Atlantik "Americi" nije dozvoljeno da sudjeluje na "Nacional Cupu" jer je on bio predviđen samo za nacionalne jedrilice. Engleski domaćin je zbog toga organizirao posebnu regatu oko otoka Wight u kojoj je "America" pobjedila 17 engleskih jedrilica te tako daje ime najstarijem međunarodnom sportskom trofeju America`s Cup.
Ova je regata danas mjerilo najvećih sportskih dostignuća u jedrenju. Za pobjedu na toj regati potrebno je okupiti vrhunski jedriličarski tim, ali i pozamašna financijska sredstva potrebna za izgradnju skupih i tehnički najmodernijih jedrilica za natjecanje.

povratak