KOŠARKA
U prosincu 1891., doktor James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Sveučilištu McGill (danas Sveučilište Springfield), osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tijekom dugih zima. Nakon odbijanja ideja objašnjenjem da su pregrube ili nepotpune, prilagodio je nekoliko sportova u jednu cjelinu i napisao jednostavna pravila. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjega po tome što je imao čvrsto dno, dok današnji koševi imaju mrežicu koja propušta loptu. Dok su koševi imali čvrsto dno, svaki put nakon postignutoga koša lopte su se morale izbijati iz koša. Naismithova nova igra bila je vrlo slična rukometu koji je nastao otprilike u isto vrijeme kao i košarka, krajem 19. stoljeća.
Ženska košarka počela je 1892. kada je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. siječnja 1892. u dvorani Gimnazije YMCA. Igralo se s devet igrača na terenu upola kraćem nego današnji NBA teren. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, a složenica je od riječi basket – koš i ball – lopta. Ime je Naismithu sugerirao jedan od njegovih učenika. Igra je bila popularna od samog početka.
Prvi igrači košarke bili su studenti Gimnazije YMCA. Kasnije, igra se proširila na čitav SAD i Kanadu. Do 1896. godine postojale su i brojne ženske košarkaške ekipe, no poprilično gruba pravila i brojna publika odvratila su košarku od primarnog cilja YMCA, igre koja pomaže studentima da ostanu u formi. No, usprkos tome, prije Prvog svjetskog rata uspostavili su se brojni amaterski savezi s amaterskim klubovima, i to u SAD-u.
Košarka se prvo igrala s nogometnom loptom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do pedesetih 20. stoljeća kada je Paul Tony Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.
Odbacivanje lopte od podloge (dribling) nije bilo predviđeno prvim pravilima. Predviđeno je bilo samo dodavanje lopte između suigrača odbacivanjem lopte od podloge. Dodavanje lopte bio je prvi primjer pomicanja lopte. Dribling je postupno našao put do košarke i postao dozvoljen, no nije se previše koristio zbog nepravilnoga oblika tadašnjih lopti i njihovog nepravilnoga odskoka. Tek je sredinom pedesetih dribling postao popularna metoda baratanja loptom, što je bilo uvjetovano poboljšanjem njenih svojstava za što je zadužan već spomenuti Paul Tony Hinkle.
Košarka, netball, odbojka i lacrosse jedini su sportovi s loptom izmišljeni od strane država Sjeverne Amerike. Druge igre poput baseballa i kanadskog nogometa izmislili su Europljani, Azijci ili Afrikanci.
Utakmica se igra po četiri čevrtine od deset (međunarodna košarka) ili dvanaest minuta (NBA). Na sveučilištima se igraju dva poluvremena od 20 minuta, dok većina koledža igra četiri četvrtine od osam minuta. Veliki odmor nakon dvije četvrtine traje petnaest minuta, a odmor između dvije četvrtine traje dvije minute. Ako je igra neodlučena nakon četiri četvrtine igra se jedan produžetak od pet minuta. Ako je nakon jednog produžetka utakmica i dalje neodlučena, produžetci se nastavljaju dok se ne dobije pobjednik. Ekipe mijenjaju koševe nakon dvije odigrane četvrtine. Sat se pomiče dok je lopta u igri, kad je lopta izvan granica ili nije u aktivnoj igri, sat se zaustavlja. Upravo zbog toga utakmice traju otprilike dva sata, mnogo više od predviđenih 40 (međunarodna košarka) ili 48 minuta (NBA).
Na terenu u igri smije biti pet igrača jedne ekipe u isto vrijeme. Ekipe smiju imati maksimalno sedam zamjena. Zamjene se mogu obavljati neograničeno, ali samo kad je sat zaustavljen, tj. kad igra nije aktivna. Ekipe imaju trenera koji najčešće razvija taktiku i strategiju, te ostalo osoblje koje također aktivno sudjeluje, no izvan terena (liječnici, pomoćni treneri, statističari).
I za žene i muškarce dres je isti. Standardni se dres sastoji od hlača koje u današnje vrijeme dosežu ispod koljena i majice bez rukava s jasno vidljivim brojem koji nema nitko drugi u timu, koji je otisnut i na prsima i leđima. Profesionalni košarkaši koriste specijalnu obuću s visokim potplatima koji osiguravaju dodatnu potporu petama. Osim broja, na majicama se nalaze i imena kluba, igrača i sponzora.
Broj time-outova na utakmici ograničen je najčešće na šest. Traju po ne više od jedne minute, osim ako nije predviđeno da traju duže zbog televizijskog prijenosa. Utakmicu kontroliraju suci kojih je na jednoj utakmici četiri: glavni sudac, dva pomoćnika i jedan sudac za stolom, koji vodi brigu o broju postignutih koševa, osobnim pogreškama igrača, vremenu, strelici posjeda i vremenu napada.
Najveći uspjesi hrvatske košarkaške reprezentacije su bili 1992. godine kada su osvojili 2. mjesto na Olimpijskim igrama; 1994. godine su na Svjetskom košarkaškom prvenstvu bili 3., a 2005. godine na Europskom košarkaškom prvenstvu su bili 5.
povratak